Na periferiji Prozora, na njegovoj jugoistocnoj strani, nalazi se u liticama sagradena tvrdava sa visokim tornjem. Sa svih strana ova stara gradevina okružena je urvinama, tako da joj je pristup omogucen samo sa sjeveroistocne strane. Veci dio tvrdave je porušen. Najbolje se drži toranj sazidan od posebne vrste maltera koji je cvršci od kamena. Koliko se zna, ovaj toranj, koji mještani Prozora nazivaju "Studenac", sagraden je još u doba Kulina Bana.

Prica se da je gradevina bila vrlo lijepa, ali je tokom vremena pretrpjela mnoga oštecenja, a narocito u toku prošlog rata. Još od 1910 g. kada je austrougarska vlast vršila njegovo konzerviranje, ništa nije uradeno da bi se on ocuvao kao svojevrstan spomenik od istorijske vrijednosti. Zbog svog nepristupacnog položaja ova drevna tvržava je odoljevala mnogim napadima i bila je gotovo neosvojiva.

Predvodena turskim carem Mehmed Fatihom II, pod njene bedeme je godine 1463 došla turska vojska koji je opsjela grad. Služeci se lukavstvom Mehmed Fatih II je branioce grada pozvao na predaju govoreci im: "Sili turskoj odoljeti ne možete. Predajte se, pa slobodno idite živi i zdravi kud god hocete". Branioci tvrdave gromko povicu: "Radije cemo izginuti nego grada, šale predati". Pošto branioci nisu nasjeli ovoj prevari, Turci su onda izvršili juriš na tvrdavu. Tu se zametnu veliki boj i mnog vojska turska izginula. Teško je znati koliko godina je turski car osvajao grad i koliko je vojske tu izgubljeno, ali se on silom nije mogao osvojiti. I danas postoje turska groblja koja svjedoce o velikim gubitcima. Vidjevši da ne može osvojiti utvrdenje ni silom ni lukavstvom Mehmed Fatih II naredi telalu da objavi svoj neuspjeh i da nade onoga koji bi ga posavjetovao da zauzme tvrdavu. Toga bi car cestitim ucinio i veliko mu blago poklonio. Obecavao je i carski ferman i da mu niktko ništa ne smije uraditi, pa cak ni njegovom pokoljenju, sve dok je turske carevine.

Na ovaj carski poziv, javila se jedna baba. Ona mu rece:"Milostivi care je li istina ono što tvoj telal vice?". Car joj odgovori: "Istina je, bako moja stara!". A baba je caru govorila: "Ja cu tebe care posavjetovati kako ceš ti grad zauzeti. U grad je vrelo dovedeno ima i trista godina. To je vrelo negdje u Borovnickim barama. Dovedite konja nastrojena, zatvorite ga, svežite, dobro hranite žitom sedam dana. Za to vrijeme ne dajte mu vode da pije. Nakon sedam dana pustite ga u Borovnicke bare. Žedan konj ce naci vrelo. Pocece da ga kopa kopitom. Vi onda otkopajte vrelo. Posada grada ce se predati.". To je cara veoma obradovalo. Tako Turci i urade.

Zbilja, sedam dana hranjen a nepojen, konj žedan brzo pronade vrelo. Za kratko vrijeme poslije toga, posada je napustila tvrdavu a jedan dio ljudstva je izginuo. Tako je car osvojio tvrdavu. Koje je to godine bilo, nezna se tocno. Nije bilo poznato ni to šta i koliko je cega car dao babi za savjet koji je dobio od nje. Samo je tacno da joj je dao ferman-adhamu, da ona i svi njezini potomci imaju penziju dok je u ovoj zemlji turske carevine. Baba se prezivala Dedic, a bila je iz sela Gmici, koje se nalazi kod Prozora. I danas ima mnogo porodica u Prozoru sa prezimenom Dedic. To je u ovom mjestu jedna od najstarijih porodica. Upoznao sam još 1911 godine. jednog starca koji se zvao Dedic. On je osobno primao penziju od turske vlasti sve do godine 1878. Dakle dok Austrougarska vojska nije ušla u Bosnu.

Napuštajuci Prozor, car Mehmed Fatih II je, kad se ispeo na vrh Makljena još jednom bacio pogled na grad i okolinu rekavši: "Proklet bio zauvijek! Više si mi vojske pozobao nego sva Bosna".

Ovaj clanak je objavljen 1963 godine u listu "Oslobodenje". Izvorni izgled pronadenog teksta možete vidjeti tako što kliknete na sliku s desne strane!